Pismo roditeljima

0
487

Većina nas, koji smo roditelji, tek sad shvaćamo šta su naši roditelji prolazili dok su nas odgajali. U suštini, nisu nikad ni prestali jer i dalje nas odgajaju na ovaj ili onaj način. Bilo da se radi konkretnim savjetima trenutno ili savjetima koje smo dobili nekad.

Uvijek sam htio da me Dalila voli, da priča sa mnom, da budemo prijatelji, saputnici. No,  kako je Dalila dobila brata moje poimanje roditeljstva je dobilo sasvim drugu dimenziju. Činjenica je da Dinka odgaja djecu više nego ja, logično jer sam na poslu. Naročito sa sinom jer je sad i na porodiljskom. Valja mi „namaknuti“ sve ono što fali jer smo sad faktički na jednoj plati. A znamo koliko košta potrošačka korpa u glavnom gradu i generalno u BiH. No, neću da se žalim, dobro je.

Htio sam vam nešto drugo reći. Nedavno su moji roditelji bili kod nas, mama po porođenju sina, a moj otac tek neki dan ( jer je radio vani i nije mogao doći). Na jednoj kafi sa ocem sam shvatio koliko nedostaje. Koliko njemu nedostaje supruga, ja, sestra, unuci… Shvatio sam koliko mi ta muška ruka fali da se mogu nasloniti na njega i kažem sve ono što me muči. Otac je uvijek radio, ili u inozemstvu ili u BiH, teške poslove. Njegov zadnji posao bio je na brodogradnji u Italiji. Nemogućnost rada u svojoj zemlji i biti uz porodicu daje negativan rezultat. Njegove riječi koje mi je uputio te večeri, pa i trenutak pred polazak iz Sarajeva za Cazin odjekivale su evo danima u meni.

Žrtvovao je svoju porodicu i odnose kako bi nekako olakšao nama, meni i sestri. Sjeo sam i počeo razmišljati o toj „vrsti“ roditelja. O njima koji će dati sve da njihova djeca budu dobro. Poučen time i njegovim riječima još dok sam bio student, radi – uči, radi-uči i radi i uči, pokušavam da budem primjeran otac djeci. Da budem veseo, da imaju, da im ne falim, da im ne fali autoritet ali i zabava, da im ne fali pjesma pa i povišen ton kad baš treba. Ali, neka mi otac ne zamjeri a ni majka, trudim se biti bolji roditelj. Učiti kroz njih, ispitivati, nuditi se da budem prijatelj, da budem savjetnik. Danas, sutra, oni će otići… Bit će u svom životu, mene/nas roditelja neće biti. Volio bih da pričaju dobro, da im ostanu sve te lekcije, savjeti, pjesme i smijeh.

Volio bih da o meni pričaju kao ja o svojim roditeljima. Kao što to Dinka radi o svojim roditeljima koji su neiscrpan izvor i primjer snage prema svojoj djeci. Jednostavno imam želju da moja djeca imaju bolje djetinjstvo od moga. Da se ne brinu zašto je otac daleko, zašto ga nema, da se ne pitaju zašto mama plače, za kim to čezne, da se ne pitaju zašto roditelji noćima ne spavaju. Djeca su to.

Majko, oče, hvala vam na svemu što ste učinili za mene i sestru, što činite i dalje. Hvala vam za trud, žuljeve na rukama, suze na obrazima, povišene tonove i brigu, hvala vam za svako budi svoj, za svako radi, za svako ne izgovoreno „volim te“ i za svako „volim te“ u djelima.

I kad nas sad izbacite iz takta, pa burno reagujemo, ne zamjerite. Sjetite se da ste i vi to radili svojim roditeljima. Ali uvijek, uvijek se roditelja sjetiti po dobrom. Izvinite za ispade, loše poteze i sve ono čime sam vas učinio ljutim i tužnim. Takav je život, rekli bi u filmovima. Budite svoji, uživajte jer ste učinili i činite dobro.

Volim(o) vas.

KOMENTARIŠI

Please enter your comment!
Please enter your name here