1 na 1

0
481

Forma intervjua ima posebnu čar

Kad sam radio prvi intervju sjećam se da sam umro od straha. Šta da pitam, kako da se ponašam, šta da obučem, kako da sjedim. Milion pitanja a nikako da nađem odgovor, pri tome nisam bio siguran da teorija koju sam čitao ima veze sa radom. Sve dok nisam doživio na svojoj koži. Ne sjećam se s kim sam radio prvi intervju. Kroz cijelu karijeru bilo ih je zaista impozantan broj.

Od intervjua sa poznatim i nepoznatim. Neke mi je bilo mrsko raditi, jer postoje ljudi koji traže milion objašnjenja kako ćeš ih pitati, šta ćeš ih pitati. Nekako sam najopušteniji kad znam s kim radim, i postavljam pitanja kroz razgovor. Što će reći da nisam klasičan primjer da pišem svako pitanje sebi na papir i tako vodim razgovor. Miljenik sam tih improvizacija tokom snimanja, pa nikad ne znam gdje će nas odvesti sve to. Od virtuoza na violini, soliste na klaviru, glumaca i glumica, pjevača i pjevačica, pa do poljoprivrednika i turističkih radnika. Sve sam radio u dogovoru sa ekipom, kako možemo da vodimo snimanje. Lokacija je uvijek bitna, iako nekad dođemo u situaciju da se moramo prilagoditi sagovorniku pa snimamo i po hotelima, u haostoru, u autu ili autobusu. Sjećam se kad sam pratio Dinu Merlina tokom Eurosonga u Njemačkoj, snimali smo jedan od intervjua u autobusu.

Jedan od uzbudljivih razgovora je bio sa Tito Larriva, frontmenom benda Tito & Tarantula. Tada smo ugodno ćaskali o muzici, o filmovima i seriji. O putovanjima, očinstvu pa i o Salmi Hayek, naravno.

Razgovarali smo na engleskom jeziku, i bilo mi je zanimljivo kako je Tito na kraju razgovora ustao i rekao:” A ti si živio u Americi?” – Gledam u njega pa kontam onako zbuljeno, šta je njemu. Ustvari je samo moj naglasak bio takav, kasnije smo ručali, i izmjenili još dosta rečenica. Na upit za sliku, odgovor je bio koliko slika treba 😀

 

Da sad ne elaboriram baš svaki intervju, neki od zanimljivih su svakako onaj sa grupom SevenUp, kada smo ih okupili prije Eurosonga da malo pričamo o nastanku grupe.

Iskoristio sam tada priliku da im kažem kako sam sa prijateljima u osnovnoj školi plesao uz njihove pjesme.

Čak sam imao i kosu kao Fuad. Znaš ono, da djevojke (kao) lude za mnom. Ma dobro, to je bilo tad. Ali ovaj intervju je svakako jedan od onih kojih ću se uvijek sjećati. Danas smo drugari, sa Lilom faktički radim u istoj zgradi, Daddy mi lajka slike na intagramu kao i ja njemu haha. Fuadom sam i privatno radio, u svakom slučaju super je i to što nekad od sagovornika dobiješ druga, prijatelja, kolegu.

Za sebe volim reći da sam dijete pop kulture 90.ih, pa je bilo sasvim logično da ću biti spreman kada sam radio intervju sa grupom Colonia. Doduše, u malo drugačijem sastavu, ali opet imao sam šta ćaskati sa Borisom koji se iznenadio kako sam “potkovan” svim informacijama o radu grupe, kako od prije tako i danas.

Intervju koji mi je drag je svakako onaj sa Sulom, iliti ga Sejom Sexonom. Ala smo se ispričali, bile su pripreme za film čini mi se “Pišonja i Žuga”. Čini mi se da smo se tad jedva uganjali, pa sam iskoristio priliku sa što više pitanja. Kontam, kad je čovjek već tu, da opalimo po svemu pa ćemo vidjeti šta će ispasti i ispalo je baš dobro.

Bilo je prošlo 6 godina od našeg zadnjeg razgovora u Beogradu kada sam iz Marčela izvukao svaki atom informacija. I onda je došao taj trenutak nakon 6 godina. Ovdje smo se morali prilagoditi zbog vremena, pa smo snimanje odradili u lobiju hotela. Planiranih 10 minuta snimanja je otišlo na 45 minuta razgovora u komadu. 

Realno, čovjek je muzičar, književnik, radi na desetine drugih projekata svake godine. Pa je bilo red da nadoknadimo 6 godina. Od toga kako nastaju pjesme, gdje ih piše, kako je došlo do saradnje sa FM JAM, šta je sa knjigama, sa predstavama, sa svim ljudima koji ga zovu i traže. Bilo bi suvišno snimiti samo nekoliko minuta sa ovolikim izvorom mašte kao što je ovaj umjetnik.

Jedva sam čekao raditi intervju sa Jelenom Tomašević. Tako me pukla neka pozitiva taj dan i bio sam spreman kao zapeta puška. Imao sam spremno u glavi jedno 20 pitanja koje sam htio da je pitam. A onda čekaj red, pa čekaj ovog pa onog, i sve sam zaboravio šta sam htio da je pitam. Kad je žena sjela pored mene i kad smo krenuli u snimanje, razgovor je tekao tako lijepo. Bez greške, malo smijeha, malo porodice i više karijere.

Tih petanaest minuta sa Jelenom mi je dalo potvrdu jedne odavno poznate činjenice. Svi smo mi ljudi, neki su više neki manje poznati. U suštini ili si dobar ili nisi. A Jelena je svakako jedna od onih s kojima bih opetovano radio intervju za intervjuom. Imam osjećaj da bismo imali o čemu pričati danima.

A kad smo kod žena sa imenom Jelena, bila je još jedna s kojom sam vodio lijep razgovor. Jelena Karleuša mi je bila jedna od onih sagovornica od kojih ne znam šta me čeka. Nisam se baš pripremao, ali sam znao šta želim da je pitam.

Ono što nisam znao jeste da ću dobiti pitanja od nje. Doduše njena pitanja nisu bila teška, a nisu ni moja realno. Ali nisam znao da je tako opuštena, realna, iskrena i otvorena. U suštini iznenadila me svojim pristupom. Baš je bilo dobro razgovarati s njom.

Još je tu mnoštvo ljudi, Emir Bukovica, Divanhana, Damir Imamović, Frenkie… za neke sam se posebno oblačio, zbog nekih radio facepainting da ih razveselim. Mislim da je jaako mali broj ljudi s kojima nisam radio intervju. I dalje ću uživati raditi te razgovore i prenositi gledaocima priče poznatih u njihove domove. Moj savjet mlađim kolegama i kolegicama bi bio svakako da su spremni na sve. Neki mali šalabahter nije na odmet, ali ono što imate u glavi je najbitnije.

I samo opušteno jer sve su to ljudi kao i vi.

KOMENTARIŠI

Please enter your comment!
Please enter your name here