Krajolici i ljudi BiH

0
400

Nije bitno gdje sam bio, nego s kim sam bio

Prije nekog vremena radio sam na dvije različite, ali opet slične, priče za televiziju Bosne i Hercegovine. Jednu sam radio za tadašnju emisiju “Opušteno nedjeljom” a zatim i za emisiju “Konačno petak”. Sa svojom ekipom obišli smo bukvalno cijelu Bosnu i Hercegovinu snimajući i radeći sa ljudima koji znaju svoj posao. Naravno, imali smo svojih problema tokom puta, ali ništa što nismo mogli u hodu da riješimo.

Nije nam bilo teško otići snimati rafting u novembru. Sjećam se da nam se snimanje od 30 minuta produžilo na više satno snimanje i spust niz rijeku Drinu. Razlog je bio tako jednostavan – na lokaciji gdje smo trebali izađi iz rijeke – nismo mogli jer je neko zatvorio izlaz na cestu, i bila je nemoguća misija iznijeti raft od 500kg.

Kolega Vanja Ban je dao sve od sebe tad da snimi što više dobrih kadrova, uspio jeste ali smo se smrznuli tokom snimanja. Sreća pa su nam naložili vatru po povratku, u suprotnom bili bi hodajući mokri sladoled. Slika desno je pred sam polazak, po povratku se nismo slikali. Nismo mogli 🙂

Nikad neću zaboraviti odlazak u Višegrad. Tada nismo uspjeli dobiti šta sam htio da snimimo, ali snašli smo se. Pitao sam našeg vodiča tada ima li nešto iz prošlosti, neki dvorac, nešto staro. Kaže:”Imamo taj neki hamam turski za kupanje.” To nismo imali u planu, ali nakon što je kolega Amir Muminović snimio nekoliko kadrova, rekao sam mu da je dosadno i da bismo trebali uraditi nešto zanimljivije. Nekom čudnom logikom sam odlučio da se skinem u gaće i da snimimo kako ulazim u hamam i kupam se. Napomene radi, vani je bilo -5 stepeni, a ja sam stvarno bio u gaćama.

Ista stvar se desila u Mostaru kad je skakač odlučio da neće skakati za potrebe snimanja jer je padala neka lagana kiša. Tražio da mu platimo, pa sam rekao da ide piti kafu, a mi ćemo sami skočiti. Trebao mi je snimljen materijal kako se skakač sprema za skok, pa kako ovaj nije bio raspoložen ko će drugi nego ja. Skinuo sam se po toj kiši u gaće koje su na sebi imale uzorke South Parka, na guzi je bio Cartman. Turisti su prolazili a neka teta je uporno stajala pored mene i govorila:”Please don't jump!” 😀

 

Jedno od opasnijih snimanja je bilo u Goraždu gdje su me napale pčele i izbole po glavi i vratu. U Jajcu sam stajao na rubu vodopada pričaju historiju Jajca. Tresao sam se kao prut na vjetru. U Konjicu su me nagovirili da skočim u neku provaliju u Neretvi gdje me voda izbacila tamo negdje. A slab sam plivač pa je bilo logično da su me lovili po Neretvi onako pogubljenog.

Na Vlašiću sam umalo pao sa ratraka, na Trebeviću smo jedva snimili i jedan kadar od vjetra i kiše, na Bjelašnisi sam se spustio na onom podguznjaku ili kako se već zove. Na Jahorini sam svirao usnu harmoniku vozeći se na ski liftu. Hercegovina, Banja Luka, u Bjeljini smo snimali paintball, ono pucanje s puškama onima. Hahaha tu sam dobio ozljedu na samom početku jer sam htio da probamo te puškice. Pa su me “upucali”. Nije bila dobra ideja, ali je snimljeni materijal bio odličan.

U preko dvije godine smo prešli više hiljada kilometara, upoznali na stotine dobrih ljudi. Doduše, mnogo se vremena potrošilo, mnogo smo bili odsutni od domova. Ali na kraju, bili smo zadovoljni. Sigurnost nam je uvijek bila najvažnija, iako je nekad nismo poslušali.

Zato volim novinarstvo, jer daje mogućnost da kroz lično iskustvo preneseš priče drugih ljudi. Naučiš i postaneš bogatiji sa svim novim poznanstvom. Ovaj posao zaista nekad ima svojih čari.

KOMENTARIŠI

Please enter your comment!
Please enter your name here