Uvijek sam govorio da ću otac postati kad budem spreman. Danas kad pogledam nju shvatim da bi bilo dobro da sam postao i ranije.

Ukoliko niste znali, bio sam prisutan na porodu. Sjećam se kad me Dinka uhvatila za rame gurajući prste sve dublje u meso, plakao sam. Što od boli jer me stisnula, što jer ne mogu pomoći, a onda i od smijeha nekakvog. U jednom trenutku sam vidio kako je bebina glava izašla, zatim je taj divan trenutak “uništio” Edinin vrisak pored moje glave s riječima:

“Zovi doktora hoću carski rez!!!”

No, za carski je već bilo kasno. Beba je krenula, a mama to nije ni znala. Bilo je to ugodno, kvalitetno i poučno provedenih 30 do 40 minuta (ni sam se ne sjećam tačno koliko). Naučio sam da svaki muškarac treba biti na porodu prije svega jer će doktori i sestrice obratiti pažnju, neće biti negativnih komenatara, a i mami će biti lakše.

Sa 26 godina nisam znao kako se drži dijete, kako se uspavljuje, kako se hrani. Za mene je to bilo kao čitanje neke knjige čije stranice ne razumijem, ali vraćam se na pročitano i učim. Danas mi je drago kako smo sve to prošli, kako i na koji način smo nju naučili sve što zna.

Sa Dalilom sam sačuvao svoje dijete u sebi.

I toliko sam zahvalan Bogu što mogu da budem dijete pored i sa djetetom. Sjećam se da sam gledao porodične filmove pokušavajući dokučiti kako se to otac ponaša. Smijao sam se samom sebi jer je nemoguće naučiti kroz igrani film kako biti dobar otac.

Neki dan, onako iz vedra neba, kaže mi Dalila da sam zabavan otac. Bi nešto drago oko srca, zatreperio mi stomak. Zna ona kad je igra, zna ko je i kakav autoritet, zna kad i šta ne smije a šta smije. Niti smo mi savršeni roditelji, niti je ona savršeno dijete. Ali mi je najiskrenije drago što kad se ona meni nasmije, ja sam veći u duši.

Zato i jesam blesav otac sa 33 godine jednog školarca. Bit ću blesav i sa 40, 50 i 60 ako doživim. Jer će mi njen osmijeh i sreća uvijek biti prioritet.

 Jer… ona.

KOMENTARIŠI

Please enter your comment!
Please enter your name here