Iza fotelje do TV ekrana

0
1013

Prvi novinarski posao sam imao sa šest godina života.

Stajao sam iza fotelje i u vrijeme tadašnjeg Dnevnika uzeo bih daljinski upravljač i glumio da vodim taj isti Dnevnik. Smarao sam roditelje pričajući gluposti o kojima nisam imao pojma. Lijepo sam se ispričao, oni su se smijali i niko nije ni slutio šta će se desiti kasnije. U toku osnovne i srednje škole sam se okušao u školskim novinama, ali ono što se izdvaja jeste saradnja sa Radio Televizijom Cazin gdje sam prvi put imao susret sa mikrofonom koji nije bio daljinski, već onaj pravi. Tu se rodila ljubav koja traje i danas.

Odlučno sam sjedio ispred roditelja govoreći da želim studirati novinastvo i da radim taj posao, pa  čak iako nisu bili za tu odluku pustili su me da pokušam ostvariti svoje snove. Prvi novinarski angažmani su bili ne baš sjajni. Bilo je teško doći do posla kojeg sam želio. Igrom sudbine i slučajnosti desio se razgovor za posao za novinara u muzičko zabavnom programu televizije Bosne i Hercegovine. Te 2008. godine sam prvi put ušao u redakciju i počeo pisati prave stranice novinarske karijere.

Radio sam na mnogim projektima, pokušavajući pokazati sve ono što umijem. Na velikim i malim greškama sam učio, znao sam zapisivati svaku grešku i nastojao da ih ispravim. Tako sam učio u pokretu, na “živoj materiji” sam osjetio svaku pročitanu teoriju. Pa iako mi je trebalo dugo da diplomiram, prvo jer nisam stigao, pa kasnije jer sam previše kasnio sa gradivom i ispitima, diplomirao sam na temi koju najviše volim a to je reportaža.

Biti dijelom jedne vrste kanala između informacije do gledaoca mi je dalo mogućnost da osjetim magiju. Magija televizije ima posebnu moć da djeluje na samog autora. Živio sam za nove zadatke, pokušao sam raditi nemoguće, nekad uspiješno a nekad baš i ne. Od zabavnih situacija do životno ugroženih, nije mi bilo teško jer sam uživao u svakom momentu stvaranja novih priča.

Pisalo se o mojim zgodama i nezgodama. I danas kad se sjetim svih dešavanja mogu samo da budem sretan što sam prošao sve te lekcije kako bih postao dosljedan i svejstan svoje karijere. Prije nekoliko dana je mama spominjala onaj daljinski i vođenje Dnevnika, okrenem se i pomislim kako je svima negdje određeno šta će i kako raditi. Samo je pitanje kako doći do toga.

Danas, kada imam dovoljno godina života, mogu slobodno da kažem da sam sretan jer sam iza fotelje uspio doći i ući u domove mnogih ljudi pričajući im priče od kojih su se smijali, plakali, učili, pa i pomogli drugima.

Zato volim novinarstvo, iako je ono isprljano u Bosni i Hercegovini. Nekad se zamislim kao da sam ona stara bakica koja priča priče pred laku noć.

Samo što su moje priče… pa moje priče nisu bajka nego stvarni život protkan adrenalinom, muzikom i pričama koje su iz stvarnog života ispisane ličnim emocijama.

KOMENTARIŠI

Please enter your comment!
Please enter your name here